Dnevnik mame Lucije, 3. dio: Uvođenje čvrste hrane

Prvo povijanje bebe, prvo kupanje, prva vožnja u autu i kolicima, prvi put u nosiljci. Puno je tih prvih stvari u prvom mjesecu bebe, a koje vrlo brzo dolaze i jedva čekaš da se sve posloži. A onda je tu i uvođenje čvrste hrane. Patronažna sestra obično napomene kako vas može posjetiti kada smatrate da je vrijeme za početak uvođenja čvrste hrane, a to je između 4. i 6. mjeseca starosti. Neki počinju ranije, a drugi kasnije. Mi spadamo u ove što počinju kasnije. Generalno.

Tako je bilo s prva dva djeteta. Sjećam se kako smo kod drugog djeteta, zbog bronhitisa u decembru, čak malo zakasnili s uvođenjem jer je najbolji lijek za dojenčad majčino mlijeko. Kod Sare i Jurija sam za pomoć tijekom uvođenja čvrste hrane nabavila knjigu Beba za stolom, jer je lijepo objašnjeno kada koju hranu uvoditi, postepenost, jelovnici za bebe, prošireni na jelovnik za cijelu porodicu, na više mjeseci. Kod svih troje namirnice sam počela uvoditi po toj knjizi, samo sam brže u dnevnu rutinu uvela i večeru. Kod prvih dvoje, hranu sam kuhala na pari, gnječila je viljuškom kako bi obrok ostao gušći, a hranu nikada nisam pasirala. Kada sam prvi put ispasirala obrok s mesom, naime, utvrdila sam kako hrana dobija malo drugačiji ukus i onaj, malo izgnječeni mi je omiljeniji.

Sara i Jurij su već veliki sestra i brat koji nesmetano jedu sve što se stavi ispred njih. Uglavnom. :) Naravno, dođu momenti kada odjednom ne vole mrkvu ili grašak ili nešto treće. Insistiramo da svaku hranu barem malo probaju, ne moraju pojesti do kraja ako im se nešto ne sviđa. Jedino sam s crvenom paprikom očajavala... Jednostavno im se ne sviđa ukus, konzistencija.

Uvođenje čvrste hrane kod Hane

Hana je na početku tog puta. Počelo je sasvim iznenada, kada se s njenih navršenih pet mjeseci na mom spisku TO DO nakupilo više dodatnih obaveza, a ne štilkliranja kao što bih sama željela. Bio je dan kad joj ništa nije odgovaralo. Ja nisam bila dobro, nervozna zbog prethodno navedenog razloga – spiska TO DO. Ja dosadna, ona razdražena. Podojila sam je jednom, a za pola sata ponovo. A za petnaest minuta ponovo. Neću zaboraviti osjećaj koji se spustio kroz cijelo moje tijelo: ne mogu je nahraniti, nemam dosta mlijeka. Znala sam, ako budem dodatno uznemirena, ona će biti još dva puta više od mene. Zahvalna za bundevu iz domaće bašte, pripremila sam joj, potražila mini-kašičicu koju imamo u ladici sačuvanu za prve mjesece uvođenja hrane. Hanu sam uzela u ruke i ponudila joj bundevu. Malo po malo, sasvim male komadiće njenog prvog obroka od povrća. Malo negodovanja, malo pljuvanja, a opet mljackanja u njenim ustašcima. I zadovoljstvo. Moje, njeno. Da sam znala reagovati na trenutak za koji nisam mislila da će doći tako neočekivano.

Prvi, drugi, treći dan. Nekoliko dana nakon uvođenja čvrste hrane: Sara prehlađena, Jurij zdrav, ali je zbog lakše organizacije također ostao kod kuće. „Full house“. Navečer mužu ponosno kažem kako smo se proveli baš lijepo. Kako sam prilično umorna od letenja od jednog nosa do drugog vragolana koji ima višak energije, i do treće koja jednostavno mora spavati i jesti. Kako smo kuhali, pekli, kako sam naručila med i oprala 2 mašine veša i... kako idem spavati s djecom. :-) Tog dana sam Hanu puno dojila i za čvrstu hranu slijedilo je 14 dana pauze jer je i Hanu uhvatila Sarina prehlada. U tom trenutku sam dobila pitanje uvodimo li čvrstu hranu po metodu BLW i suvereno sam odgovorila da volim odmah ispod stola (nejasna rečenica). Zatim je došao ponedjeljak, kada je Hana napunila šest mjeseci i bilo je vrijeme za novi početak. U tom trenutku je Barbi (@barbiinmatic) na Instagramu na profilu @pikarije objavila čak nekoliko stručno potkrijepljenih preporuka zašto je za senzorno učenje djeteta tako jako važno da dijete dodiruje hranu, da pokuša jesti veće komade – dakle, hranjenje po metodu BLW. Dva puta sam duboko udahnula, skuhanu hranu stavila ispred Hane i samo promatrala koliko posla je imala, koliko toga je zapravo pojela i naravno i kakav je kreativni nered uspjela napraviti oko sebe. 

Svjesna sam kako ću se morati znatno potruditi usvojiti recepte koji će biti pogodni za način uvođenja krute hrane kada budem kod kuće i kada to bude moguće. Kada budemo kod kuće, a bude dobila hranu kakvu su dobijali njeni brat i sestra. 
Želim biti prilagodljiva; želim se držati jednog zacrtanog puta, a istovremeno biti otvorena za promjene, mogućnosti dana koji se vodi potpuno drugačije. To su stvari koje se mogu prilagoditi zavisno o životnoj situaciji, i one od kojih muž i ja ne odstupamo i na njih se međusobno podsjećamo. Trudimo se da mi, koji smo kod kuće, zajedno sjedimo za stolom i jedemo, bilo da je to glavni obrok ili međuobrok. Kada jedemo, jedemo. Na stolu nema knjiga, drugih igračaka (koje nas sve gledaju sa susjedne komode) i nema telefona (nemamo televiziju). Ne želimo distraktore, već kvalitetno vrijeme jedni s drugima. Ionako dan prebrzo prođe pa barem vrijeme za stolom trebamo posvetiti jedno drugom, razgovoru o danu, prošlom i onom koji je pred  nama.  

Lucija je mama dvije djevojčice i sinčića i Filipova žena. Svakog mjeseca s vama će dijeliti zapis o raznolikom porodičnom životu. Pisaće zapise vezane uz majčinstvo, iako je svjesna kako je važno da se ostvarila najprije kao žena, a tek onda kao supruga i majka. Velik dio njezinog života čine muzika i aktivan boravak u prirodi, kao i dobra kafa u kvalitetnom društvu.

Foto: lična arhiva