Dnevnik mame Lucije, 1. dio: Dijete korone

»Koliko mjeseci ima vaša gospođica?« »Šest.«
Malo tišine, računanja, i moj konačni odgovor uz osmijeh: »Da, 'korona beba'.«

12. ožujka. Izlet u prirodu.
Otišli smo na specijalistički pregled naše mlade dame još kao četveročlana obitelj. Budući da je bio lijep i sunčan dan, zaustavili smo se u prirodi, na posljednjem izletu prije nego što smo dobili treće dijete. Sjećam se poziva mog brata, koji radi u laboratoriju u bolnici, koji me gotovo psihički teleportirao kući preko telefona kad sam mu rekla odakle zovem. »Jesi li luda, što radiš vani?!« Mirno sam odgovorila da je vani predivan sunčan dan i da nam je potreban svjež zrak te polako krenula kući. Putem su se tata Filip, moja 4-godišnja curica i 2,5-godišnji dečko prepustili grudanju i igri u snijegu, a ja svojim mislima. Odabrala sam pravo vrijeme za rađanje, zaista!

13. ožujka. Škole i vrtići se zatvaraju u ponedjeljak,a  Filip počinje raditi od kuće.

14. ožujka. Termin poroda.

U noći na 15. ožujak moja najstarija kći dobiva temperaturu, 38 stupnjeva, kašlje. Ujutro odmah zovemo »korona broj« i objašnjavamo situaciju. Odgovor: majka u izolaciju, otac i dijete u karantenu. Kako je to uopće moguće za trudnicu i majku dvoje mališana? Ali, prema protokolu toga dana, nisu željeli testirati nikoga. S malim zakašnjenjem razbolio se i sin. Suprugu i meni za sada ništa.

17. ožujka. Pregled kod ginekologa.

Odlučila sam nazvati rodilište i objasniti situaciju kod kuće. Čujem prigušeni glas medicinske sestre kako se obraća nekome u blizini: »Eto, počinje.« Suze mi teku niz lice. Razmišljam: »Naše su majke rađale bez prisustva partnera. I preživjele su.« Istodobno se tješim: »Kada porod započne, prisustvo partnera sigurno će biti dopušteno.« Tog utorka sama sam se odvezla na pregled. Naravno, uz obaveznu masku. Na svakom sam koraku ponavljala kakva je situacija kod kuće (inače, djeca su već bila bolje), ali protokol je protokol. Oprez nikada nije suvišan. Sama činjenica da su i liječnici i medicinske sestre svakog sata dobivali nove informacije bila je frustrirajuća. A onda se, majko, trudnice, ti opusti i ne brini. Ha! Svaki sam dan išla u šetnje, koje su mi u posljednjem tromjesečju bile zabranjene zbog rizika od preranog porođaja. Nosila sam stariju curicu koja me gledala u čudu govoreći »Mama,  zar još uvijek imaš dijete u stomaku?«. Sve da pomogne u porodu. Ništa. Psiha je bila jača od tijela. Sve dok nisu rekli »partner ne smije biti prisutan na porodu«, nadala sam se. Ali, što je tu je. Odlučila sam to prihvatiti.

Petak, 20. ožujka. Trudovi, neredoviti.

Moja mama je u niskom startu, spremna da noću dođe čuvati djecu dok me Filip vodi u rodilište. Rano sam legla i usred noći se probudila. Poznati znakovi početka, trudovi, neredoviti, stalno moram na WC. Ali to je to. Netipičan porod za nekoga tko rađa treći put. Kao da se dijete opire, ne želi se roditi u ovom kaosu. Ali porod ne možeš prebaciti na neodređeno. Samo je pitanje vremena.

Subota, 21. ožujka. U 9 ​​sati CTG u rodilištu.

Nešto se događa, ali sve u svemu ništa. Zbog zakašnjenja od tjedan dana u kombinaciji s trudničkim dijabetesom, ovaj put ostajem u rodilištu. Znala sam da će me, ako ne bude išlo sve po planu, čekati umjetni trudovi. Bojala sam ih se. U 14 sati na drugom CTG-u. Trudovi češći, ali ništa posebno, daleko od onog poznatog trenutka kad si kažeš »Sad je vrijeme«. Medicinska sestra mi govori: »Idemo u sobu za rađanje broj dva.« Ništa mi nije jasno. Zašto? Kako? Na temelju čega?

Prepustila sam se. Hodala sam koliko sam mogla. Topao tuš, poziv najdražima. Osmijeh na pjesmu »Today is my birthday.« »Hoće li danas biti i tvoj rođendan?«, pitala sam se.

Prošlo je manje od četiri sata od trenutka kada nisam znala na osnovu čega sam poslana u rađaonicu, do trenutka kada sam, neposredno prije promjene smjene, zagrlila svoju malu gospođicu. Video poziv kući. Tata, stariji brat i sestra koji su se spremali na spavanje. Osmijeh praćen suzama. Suze sreće. Suze ponosa. Sve je prošlo u redu. Uspjela sam, a uspjeli su i oni. Biti negdje tamo daleko i razmišljati, kako je sada njihova mama, supruga.

Odjednom nismo više bili samo nas četvero. Nema više: ti ćeš jedno, ja ću drugo. Naša djevojčica, naše treće dijete, ušla je u naš život, u neobična vremena opće zbrke, kupovine zaliha hrane, nošenja maski, zaustavljanja javnog života. Tako bespomoćna, a sigurno ne i nemoćna. Bila je jaka i danas je jaka. Šest mjeseci kasnije. Kad nam se nasmiješi, kad ispruži rukicu prema nama. Kad se raduje bratu i sestri. Kada jasno daje do znanja da je vrijeme za spavanje. Kad strpljivo čeka da ispunim potrebe starije dvoje. Ponekad i svoje. Prije njenih. Ona koja nam uljepšava život čak i u ovim nesigurnim vremenima. Jedino što vrijedi je to da smo zajedno. Da razgovaramo, mazimo se, igramo se, zafrkavamo, volimo i to stalno govorimo jedni drugima!

 

Lucija je majka dvije djevojčice i jednog dečka te Filipova supruga. Svakog mjeseca pisat će o svom raznolikom obiteljskom životu. Tema će biti majčinstvo, iako je svjesna važnosti da se najprije ostvari kao žena, a tek onda kao supruga i majka. Glazba, fizička aktivnost i dobra kava u još boljem društvu veliki su dio njenog života.

Foto: Tea Leban

Više >
Kako donijeti dijete na svijet za vrijeme epidemije koronavirusa.
Dnevnik mame Lucije, 1. dio: Dijete korone